Većina dece već oko prvog rođendana, samostalno istražujući okolinu ili podstaknuta od strane znatiželjnih roditelja, nabasa na olovku i otkrije da ona ostavlja trag, po papiru, ili nekoj manje zgodnoj površini. Ovo otkriće obično izaziva oduševljenje. Dete je ushićeno što mu jedan mali predmet pruža mogućnost da menja i ukrašava svoje okruženje. Crtanje tako često postaje jedna od omiljenih aktivnosti deteta, koja mu daje priliku da istražuje kakav trag ostavljaju razne bojice, kako se mešaju boje i kako šare koje pravi postepeno prerastaju u prepoznatljive oblike. Vremenom, kako dete raste, crteži postaju sve jasniji odraz njegovog unutrašnjeg sveta i silnog bogatstva osećanja, potreba, želja i strahovanja.
Kada se olovka nađe u ruci deteta počinje proces koji se ogleda u nizanju faza razvoja dečjeg crteža, koji je, iako omeđan prepoznatljivim odlikama crteža u određenom uzrasu, specifičan za svako dete. Sa punih godinu dana deca uglavno rado uzimaju olovku, ispituju je i njome manipulišu, a onda počinju da šaraju, grubo i nespretno, pa sve veštije. Već tada su primetne velike razlike, neka deca čvrsto drže olovku i hitrim pokretima ostavljaju jak trag, prekrivajući što veću površinu papira i ne mareći za njegove granice, dok druga slabašno drže olovku i bojažljivo njome prave jedva vidljive šare.
Sa godinu i po dete postaje zainteresovano da imitira način na koji odrasli povlače pravu liniju po papiru, a zatim počinje da ostavlja spiralne tragove koji podsećaju na virove. U ovom trenutku ono još nema ideju da crtanjem može da predstavi neki predmet i deluje i samo iznenađeno onim što je nacrtalo. Oko drugog rođendana dete uspeva da nacrta prvi prepoznatljiv oblik – krug. Postepeno, tokom treće godine, kombinujući krugove raznih veličina i linije koje sada veštije povlači dete uspeva da nacrta prve prepoznatljive figure, koje samo imenuje. Najčešće je jedna od prvih za dete najvažnija, ljudska figura, koja se u početku uglavnom sastoji od velikog kruga – glave, manjih krugova koji predstavljaju oči, nekada i nos i linije koja može da posluži da se na glavi predstave nos i usta. Ruke i noge, u vidu pravih linija, obično polaze direktno iz glave. Iako u tom momentu dete zna i imenuje i ostale delove tela, ono ih na crtežu jošuvek ne predstavlja. Takođe, dete u početku ne broji koliko čega na telu ima, pa po nekad na crtežu nalazimo veći broj očiju, ruku ili nogu. Tokom četvrte godine crtež čoveka se postepeno usložnjava i dobija sve više detalja, pa tako na glavi dete može nacrtati i kosu, uši, obrve, obraze… a osim toga figura sada može dobiti i trup, kao i prste na rukama ili kružiće umesto šaka i stopala.
Sa pet godina dete je već značajno veštije i u crtanju koristi veći broj oblika, što mu omogućava da ljudsku i ostale figure prikaže sve realističnije i bogatije detaljima. Ipak, ono i dalje ne crta predmete kako ih vidi, već kako o njima misli, kako ih se seća i kako želi da ih prikaže. Crtajući, dete ovog uzrasta često priča priču koja prati crtež, opisujući neki događaj ili se trudeći da reši neki problem. Kao roditelji ili stručnjaci koji prate razvoj deteta, možemo pažljivo posmatrati dete dok crta, pratiti redosled kojim crtež nastaje, slušati priču koja ga prati, sve vreme imajući u vidu čitav kontekst u kome dete određeni crtež stvara. Da bismo dokučili šta je detetu važno, šta crtežom predstavlja i šta nam poručuje, veoma je važno da imamo u vidu specifičnosti svakog deteta i aktuelne situacije u kojoj se nalazi. Ako ga pažljivo pratimo, dete će nam samo dati mnogo informacija o crtežu, ne samo pričajući o njemu, već i proživljavajući to što je nacrtalo i prenoseći nam neverbalnim putem ono što oseća. Tada možemo svoje razumevanje pokušati da podelimo sa detetom, da vidimo šta ono o njemu misli i da li ga podstiče na dalje razmišljanje o tome što je nacrtalo. Teme koje su detetu važne pojavljivaće se dugo na njegovim crtežima, sve dok ih na neki način ne prevaziđe. Zato ne treba brinuti da će nam nešto bitno lako promaći, da nećemo uhvatiti neku poruku koju nam dete kroz svoje crteže šalje. Ako pratimo šta dete crta, verovatno ćemo zapaziti elemente koji se ponavljaju i značenje koje im dete pridaje.
Od šeste-sedme godine javlja se želja da se predmet na crtežu predstavi što realističnije, tako da više liči na onaj u stavrnosti, koji dete vidi i o čijim odlikama sada više zna. Suptilno prenošenje sadržaja unutrašnjeg sveta polako i postepeno ustupa mesto prikazivanju scena iz svakodnevnog života i likova iz omiljenih priča i crtanih filmova. Deca često bivaju kritična prema svojim crtežima i postaje im važno koliko su drugima lepi, pa je zato bitno podržati dete da nastavi da crta i u crtanju uživa što duže, bez obzira na to koliko je u tome vešto. Iako sada dete pokušava da što preciznije i lepše prikaže sadržaje koji su predmet njegovog interesovanja, prateći njegovo crtanje i dalje možemo saznavati mnogo o temama kojima se bavi, pitanjima koja ga muče, željama i ciljevima kojima teži, načinu na koji doživljava svakodnevne situacije i mestu pojedinih ljudi u njegovom životu.
Kakvi god da smo crtači, i mi odrasli po nekad crtamo, makar usput dok nešto čekamo ili slušamo, i crtanje nam daje priliku za razmišljanje, rasterećenje ili razonodu.