Kada mi odrasli razmišljamo o učenju najčešće nas spopadne neko tegobno osećanje, na pamet nam pada neka muka, nešto se mora a nije lako. Učenje povezujemo sa teškim procesom upamćivanja često ne tako interesantnih sadržaja, sa ulaganjem napora i trudom da se nešto novo i nepoznato usvoji i trajno zadrži.
Istina je da šta god da učimo bar se malo mučimo. Što smo stariji svesniji smo voljnog napora koji prilikom učenja ulažemo. Ali mala deca kao da vole da se muče. Od prvih trenutaka po rođenju pa do polaska u školu nauče mnogo više nego što će naučiti prolaskom kroz čitav obrazovni sistem. Svakodnevno usvajaju mnogo novih veština, informacija, značenja, veza među složenim pojavama. Do polaska u školu postaju vrsni poznavaoci sebe, bliskih ljudi i okoline u kojoj žive.
Ulaganje napora kako bi se došlo do saznanja koje će omogućiti rešenje nekog problema najprirodniji je proces koji obezbeđuje detetu preživljavanje i odrastanje. Sve počinje trudom da se otkloni napetost i doživi olakšanje i zadovoljstvo zbog zadovoljenja bazičnih potreba. Ako roditelji dobro prate, razumeju i zadovoljavaju potrebe tek rođene bebe, ona će vremenom naučiti da prepoznaje i razumeva svoja stanja, da pokaže šta joj treba, pa da svoje potrebe nazove rečima, a onda polako i da ih sve samostalnije zadovoljava. Beba prvo od roditelja nauči da razume svoje potrebe i usvoji funkciju koja će joj omogućiti svako dalje razumevanje i učenje o svetu koji je okružuje. Mala deca već imaju izgrađen unutrašnji prostor, prostor u svom umu u koji unose nove sadržaje, njima manipulišu i povezuju ih sa postojećim znanjima.
Kada se nađu pred problemskom situacijom, mališani traže rešenje tako što prvo isprobavaju načine koje već imaju u iskustvu kao delotvorne u sličnim situacijama. Grešeći eliminišu one koji u datoj situaciji ne dovode do cilja, a zadržavaju i ponavljaju onaj koji im je doneo uspeh i zadovoljstvo. Kada ni jedan iz asortimana uhodanih načina ne deluje, dete je u stanju da zastane, razmisli i koristeći sva svoja znanja napravi novu kombinaciju koraka koja će mu omogućiti da problem reši. Što više puta dete samo pronađe izlaz iz nama poznatih i naizgled jednostavnih situacija, biće bogatije za celovita iskustva, koja su dragocena za osvajanje sve kompleksnijih nivoa planiranja i rešavanja problema. Zato mi odrasli ne trba da se guramo i žurimo da pomognemo deci. Deca vole da rešavaju probleme i uče o najrazličitijim pojavama kroz svoje iskustvo. Najvažnije je da za njih stvaramo prilike, da im okolinu učinimo izazovnom.
Ipak, deci nekad prijaju uhodane šeme, daju im osećaj sigurnosti, zaštićenosti i omogućavaju spokoj i odmor. Zato treba razumeti i potrebu deteta za ponavljanjem poznatog i pustiti ga da uživa ušuškano u domenu poznatog. Dobro utvrđena znanja i veštine najbolja su osnova za dalje napredovanje. Uostalom ako se zamislimo uvidećemo da razvoj nikada ne ide pravolinijski, već mirne periode tokom kojih dete utvrđuje savladano, smenjuju skokovi u razvoju koji šire polje mogućnosti deteta.
Ako primetimo da okretanje poznatim šemama trajno preovladava nad radoznalošću i osvajanjem novih razvojnih stepenica možemo malo podstaći dete. Deca vole da se ugledaju na uzor, pa ćemo ih zato najbolje motivisati sopstvenim primerom. Kada naše dete vidi da se interesujemo za nove stvari, tragamo, otkrivamo, čitamo, saznajemo, najverovatnije će i samo težiti sličnim ciljevima. Zato je važno da se kao odrasli prisetimo koliko smo uživali u tom spontanom procesu ranog učenja i uz dete ponovo osetimo zadovoljstvo otkrivanja nečega, po prvi put u životu!